Povijest

Od prapovijesnih nalazišta Graci i Pogorišća, preko rimskog lokaliteta u Kominu, kroz srednji vijek i vrijedne spomenike koji su ostali kao svjedoci tog razdoblja. Mračno 16. i 17. stoljeće koje obilježavaju stalni turski upadi i slavljena pobjeda Ivana Lenkovića kod nad turskim osvajačima kod Svete Helene. Barokna arhitektura, slikarstvo i kiparstvo. Oživljavanje obrta i cehova u 19. Stoljeću. Niz velikana, teolog i jezičar Josip Đurkovečki, banski savjetnik Franjo Žigrović Pretočki, kemičar Milutin Barač. Glasnici novijeg doba, prvi fotograf Ljudevit Rac, veliki kajkavski pjesnik Dragutin Domjanić.

Sve su to samo mali segment u slagalici bogate tisućljetne povijesti grada Svetog Ivana Zeline.

Otkriveni nam tragovi života na ovim prostorima pričaju priču o vremenu mnogo prije prvog pisanog spomena. Tako arheološki nalazi iznad sela Donjeg Orešja svjedoče o naseljenosti u brončano doba (X-IX st. pr. Krista). Iz rimskog doba nađeni su tragovi ceste (Magna via) u samoj Zelini ta je cesta povezivala Sisak (Siscia) sa Ptujem (Petovia). Iznad sela Komin otkriveno je bogato nalazište ( novac, grobnice, nakit) i pretpostavlja se da je na tom mjestu bilo rimsko naselje Pyrri.

Prvi pisani dokument u kojem se spominje ime Zelina je iz XII st. kada je 1185. godine hrvatsko-ugarski kralj Bela III izdao ispravu kojom zagrebačkim kanonicima potvrđuje pravo na posjed Zelinu. Župna crkva svetog Ivana Krstitelja na brijegu prvi se put spominje 1200. godine. Njen masivni zvonik i danas dominira središtem grada.

Župa Sveti Ivan u Zelini spominje se 1334. godine. Navedena je kao jedna od tri župe s područja zvanog Moravče. Iz toga možemo zaključiti da je već u tom razdoblju naselje bilo određene veličine i određenog značenja u okvirima tog područja.

Povlastice slobodnog kraljevskog trgovišta Zelina je dobila 1328. godine. Dobila ih je u ispravom koja je izdana u Križevcima od bana Mikca Mihaljevića. Isprava sadrži povlastice i slobode trgovišta Zelina. Njome su pozvani ljudi slobodnog staleža na dolazak i siguran boravak u slobodnom naselju, Zelini. Poziv je prihvaćen, doseljavaju se obrtnici i trgovci koji opslužuju širi poljoprivredni kraj. Zelina dobiva ulogu središta područja.

Zelina nije bila pošteđena u vrijeme turske opasnosti. Uz sve loše što je to razdoblje donijelo sa sobom, područje je opustjelo. Početkom 17. stoljeća Zelina ponovo oživljava. Vraćaju se obrti, obnavlja duhovni život. Grade se sakralni objekti, dvorci i kurije. Crkva svetog Ivana Krstitelja duhovna je, ali i fizička točka šireg područja.

Zelinu je 1842. zahvatio neukrotiv požar u kojem je uništen i nestao gotovo ukupan građevinski fond. Obnovom se postavljaju temelji kasnije urbane jezgre. Polovinom 19. stoljeća povećava se značenje Zeline u širem kontekstu. Označena je na kartama Habsburške monarhije kao središte kotara. 1838. godine kralj Ferdinand izdaje „Povelju privilegije plemenitog velikog ceha svetoivanjskog". Tom je poveljom Zelina dobila potvrdu statusa jednog od glavnih trgovišta sjeverozapadne Hrvatske.

Krajem 19. stoljeća u Zelini vidljivo jača građansko društvo. Razvija se gospodarstvo, kulturni život. Naselje u prostornom i oblikovnom smislu doseže svoju najzreliju fazu. Do drugog svjetskog rata Zelina se razvija kao sjedište župe, sjedište suda,kotara i općine.